Kulen
0 proizvoda⏐0 trgovine
Zanimljivi proizvodi očekuju te u srodnim kategorijama
prošlosti je kulen bio dragocjena delicija. Služio je samo za važne društvene i obiteljske događaje, proslave uspješne žetve, posvete crkve, vjenčanja, rođenja i sprovoda. Kulen je i danas popularna delicija te se smatra jednim od najcjenjenijih, ali i najskupljih kobasičarskih proizvoda.
Kulen se tradicionalno proizvodi u jesen. Zbog dugog procesa dimljenja i sušenja, jede se tek sljedećeg ljeta, kao predjelo ili kao dio sendviča. No, može se jesti i zimi, ali tada ima jako oštar okus i aroma se još nije do kraja razvila. Potpuno dimljen i osušen kulen traje do dvije godine.
Kulen se još uvijek uglavnom proizvodi u seoskoj i ručnoj tradiciji. Industrijska proizvodnja postojala je u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. No, tek postupno počinje predstavljati ozbiljnu konkurenciju ručnoj proizvodnji. Industrijski proizveden kulen bitno se razlikuje od tradicionalnih proizvoda po konzistenciji, izgledu i okusu.
Za proizvodnju kulena nemasno svinjsko ili nemasno juneće i svinjsko meso usitnjavaju se ručno nožem, a zatim začinjavaju solju, crnim paprom, dosta crvene paprike i češnjakom. Paprika u prahu daje jelu karakterističnu boju i oštrinu. Masa se zatim (zbog veličine) najvećim dijelom puni u svinjska crijeva, tako da se dobije kobasica promjera oko 10 cm, dužine oko 30 cm i težine oko kilogram.
Kulen se potom hladno dimi mjesec dana na odgovarajućem drvetu poput bukve, oraha ili jasena. Opće pravilo je da se u suhim i hladnim zimama dimi svaki treći dan, a u toplim i vlažnim zimama svaki dan. Nakon dimljenja kulen se nekoliko mjeseci suši na svježem zraku. Kako bi bio još suši, kulen se povremeno zatrpa pepelom koji izvlači još više vlage iz kobasice. Sve u svemu, proizvodnja može trajati i godinu dana.
Kulen ima smećkastu koru i crvenu boju. Ljutog je okusa i vrlo blago kiselkastog mirisa koji nastaje fermentacijom mesa tijekom procesa proizvodnje. Kulen se tradicionalno reže na ploške debljine oko 2 mm. To mu daje optimalan okus i miris.
Kulen se tradicionalno proizvodi u jesen. Zbog dugog procesa dimljenja i sušenja, jede se tek sljedećeg ljeta, kao predjelo ili kao dio sendviča. No, može se jesti i zimi, ali tada ima jako oštar okus i aroma se još nije do kraja razvila. Potpuno dimljen i osušen kulen traje do dvije godine.
Kulen se još uvijek uglavnom proizvodi u seoskoj i ručnoj tradiciji. Industrijska proizvodnja postojala je u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. No, tek postupno počinje predstavljati ozbiljnu konkurenciju ručnoj proizvodnji. Industrijski proizveden kulen bitno se razlikuje od tradicionalnih proizvoda po konzistenciji, izgledu i okusu.
Za proizvodnju kulena nemasno svinjsko ili nemasno juneće i svinjsko meso usitnjavaju se ručno nožem, a zatim začinjavaju solju, crnim paprom, dosta crvene paprike i češnjakom. Paprika u prahu daje jelu karakterističnu boju i oštrinu. Masa se zatim (zbog veličine) najvećim dijelom puni u svinjska crijeva, tako da se dobije kobasica promjera oko 10 cm, dužine oko 30 cm i težine oko kilogram.
Kulen se potom hladno dimi mjesec dana na odgovarajućem drvetu poput bukve, oraha ili jasena. Opće pravilo je da se u suhim i hladnim zimama dimi svaki treći dan, a u toplim i vlažnim zimama svaki dan. Nakon dimljenja kulen se nekoliko mjeseci suši na svježem zraku. Kako bi bio još suši, kulen se povremeno zatrpa pepelom koji izvlači još više vlage iz kobasice. Sve u svemu, proizvodnja može trajati i godinu dana.
Kulen ima smećkastu koru i crvenu boju. Ljutog je okusa i vrlo blago kiselkastog mirisa koji nastaje fermentacijom mesa tijekom procesa proizvodnje. Kulen se tradicionalno reže na ploške debljine oko 2 mm. To mu daje optimalan okus i miris.